Dragi posjetitelju,

Za najbolji doživljaj naše web stranice molimo besplatno preuzmite posljednju verziju programa Adobe® Flash® Player.

Vaša verzija je

Flash nije instaliran na Vaše računalo.

Za obnovu kliknite na automatski updater s desne strane.


Ignoriraj i nastavi.

Get Adobe Flash player

ZAŠTO SE DANAS BRIJEMO

Budimo iskreni, kad brada ne bi svrbila kao što svrbi, i da pritom ne izgledamo kao brđani kojima žene ne bi ni žvaku dale, a kamoli pale na naš duboko skriveni šarm – i nije baš da se volimo brijati… Ali, što se mora, nije lako. Osim kad se dobro pripremite!

U ciču zoru ponedeljnu, kad nam je jedno oko i većina udova još u krevetu, a ruke po defaultu promašuju džezvu za prvu kavicu, treba stati pred to podlo ogledalo i od, preko vikenda ograslog tuljana – britvicom napraviti radnog čovjeka i građanina koji bi to isto popodne i neki posao trebao sklopit!? A u krevetu je tako meko, toplo, snooze nije isključen, nekim sretnicima se i još neko biće migolji pod poplunom… Ali, što je tu je, nisu više sedamdesete da se puštamo kao vukodlaci, red je, ipak nisam slikar ni muzičar. Damn…

Dakle, prvo umivanje. Naravno, kad dočekate toplu vodu, jer hladna je ipak preveliki šok za organizam. Sušenje brade s nadom da već netko iz kućanstva nije koristio jedini ručnik pri ruci. Ipak je to velika stvar, brijanje, zaslužuje nježan, nevin, saftih mehki frotirasti ručnik. U kojem ono filmu brico grije ručnike, to bi trebalo probati… Pokrivam otkrivenog jedinog mi rastavljenog juniora u krevetu, sjedam za komp, srčem kavicu i ljutim se na političare. Kad je kava popijena i odgovoreno na Facebook poruke, vrijeme je za prvo buđenje juniora i - brijanje. Nivea Sensitive pjena u bočici i trljanje brade. Dobar osjećaj. Em miriši, em svježe pecka, em je nekako fino kad ti se masira taj dio tijela. Kao da piješ mojito u Havani, a masira te sočna Kubanka u dresu odbojkaške repke, ali na Kubi ti junior ne uleti u kupaonicu da se makneš jer se njemu kaka. Onako bunovnog ga s guštom plašim pjenastim “Djed mraz” lookom i namažem mu pjenom nosić dok me nemilosrdno tjera van. Pečem nam kajganu s pjenom i špekom kad konačno čujem spasonosnu vodu iz kotlića. Trčim u kupaonu, junior papa, a ja krećem s obredom.

Naime, svako malo mijenjam oblik bradice. Mi muškarci kojima je svevišnji dlake s tjemena u kasnim tridesetima presadio svugdje drugdje po tijelu, jednostavno moramo nečime privući pažnju ljepšeg spola. Pa oblikujem bradicu. Žilet leti po faci, obraze i zulufe koljem nemilice, bez zaustavljanja, ali oko brka je već frka. Salvador Dali nije toliko precizan bio kao vaš kolumnist, i već nakon desetak minuta kreće prvo od pet umivanja, dotjerivanja, ispravljanja, brisanja, i konačnog osmijeha samome sebi, kad ti ogledalo kaže – “idi više slaži te legiće s mališom, zgodan si, macane.” Macam se Nivea losionom i mirisan i gladak kao guza krećem dovršiti slaganje bagera, prati male zube i oblačiti najvažnije biće na svijetu za vrtić. Mislim da je čak i on zadovoljan mojim ponedeljskim lookom. Malo kremice, Sensitive, da me ne bi nešto propuhalo, i Cliom do vrtića. Mislim da se bar jedna teta okrenula za mnom, dobre su im one kute. Enivej, fino je biti svježe obrijan, kaj je – je.

Ribafish

BRIJANJE KROZ STOLJEĆA

Nisam imao niti deset godina kad sam se prvi put sreo s brijačem. Tata je koristio prastari Braun aparat s onim mrežicama za komarce na koje sam jednom rendao čokoladu u griz (da, bolilo je), ali je dida u kupaonskom ormariću u kutiji s rezervnim žiletima držao i neku tvrdu tešku pozlaćenu spravicu. Kako sam u to doba nekom igrom slučaja bio pasionirani skupljač poštanskih maraka, tako sam jednog jutra nakon prolaska poštara, naoružan olovkom sa žvakom na vrhu, te ukradenim didinim žiletom po prvi put u životu krenuo nešto ukrast. I to pisma susjedima iz sandučića.

Stavio sam prožvakanu žvaku na vrh olovke, zavukao to u susjedov kaslić i izvadio dva pisma i razglednicu. No, kako nažalost, za razliku od većine uglednih Hrvata nemam urođen gen za krađu, tako sam prilikom struganja markice s preporučenog pisma iz Washingtona, uspješno skinuo samo gornji sloj epiderme s palca i uskoro završio na šivanju. Pa sam se nadurio na žilete. Sve do onog dana kad sam morao krenuti u vojsku i sastrugati ono tužno mehko paperje s nejake mlade bradice.

Ne zna se što je tih dana bio veći horor - tjeranje starješina na jutarnje petminutno suho brijanje, posuđivanje rabljene britvice od drugih vojnika (tvoja je još davno ukradena), ili stavljanje jeftine visokoalkoholne vatrene vode (Pitralon, Brion, Vožd) na netom obrijano grlo. Vode nije bilo, jer je sve bilo smrznuto i pod snijegom, pa je jadna koža braduša do isteka te duge godine bila potpuno zbunjena i iziritirana, a zbog svakodnevnog brijanja – natjerana na stalni porast, koji traje do dana današnjeg.

Godine faksa proveo sam bez brijanja, osim sa studenticama, i uživao u finoj, neurednoj hippie fazi, osim kad je trebalo izaći na ispit. Tada bi se i po nekoliko tjedana stara bradurina nekako fino oblikovala u umjetničku bradicu, a da sam učenju posvetio toliko vremena kao stiliziranju – prosjek bi bio daleko veći. Da ne spominjem godine studiranja…

Trebalo je doći i prvi radni dan na isto mjesto i pritom biti zbigecan, iako je to bila tek seoska osnovna škola. Mislim da sam se za tu priliku prvi put u životu izbrijao, što je dovelo do jačeg upaljivanja kože, kojeg nikako nisam uspio objasniti svojoj djevojci koja je smatrala da sam noć proveo s minimalno dvije žene nevjerojatno jake usisne moći. Pa sam opet pustio bradu jer sam postao novinar, ali i skužio da me cure ljepše gledaju kad ostavim neku okousnu kreaciju i maknem dosadni busen. Ali kako sam u trudnoći dobio 15 kila, stvorio se i podbradak, kojeg sam prikrivao bradom i brijao samo obraščiće između zulufa i brka. Pa sam šarao, a šaram i danas…

Jutros sam se izvagao, stao na vagu, ispustio sav zrak i shvatio da sam smršavio sa 99 na 93! Pogledah se u ogledalo, stisnuh šaku od sreće i zaključih da je vrijeme za jednu sitnu, ali važnu promjenu – novu bradicu. A ja jako volim promjene, pa - idemo na brijanje!

Ribafish